Dojam dva: The Dark Rites of Arkham
Retro stil - može. Radnja inspirirana Lovecraftom - može. The Dark Rites of Arkham - definitivno može. Ova point'n'click avantura poprilično ugodno me iznenadila prvenstveno kvalitetom radnje jer imam dojam kako su autori veoma dobro upoznati s djelima proizašlim iz Lovecraftovog pera. Upravo je to glavni razlog zašto mi je priča ovdje bila cijelo vrijeme zanimljiva za pratiti te nisam niti jednom dobio dojam kako je nešto bez veze ubačeno.
Arkham i njegovu okolicu doživljava se kroz cipele detektiva Jacka Fostera koji je proživio određenu traumu i upoznao ga s drugim svijetom koji se krije iza kulisa Arkhama. Njegova suprotnost mu je dodijeljeni partner detektiv Harvey Whitman koji se uvijek drži pravila struke. Zbog toga mi je njihov međusobni odnos mi je bio sve bolji i bolji kako sam napredovao kroz radnju. Iako su u igri dva lika, s Whitmanom se odigra tek jedan manji dio radnje što mi je bilo iznenađenje jer sam očekivao kako se će izmjenjivati igranje s detektivima.
Štoviše, Whitman niti ne služi kao pomoć u smislu hintova nego će samo naglasiti ako pokušavamo napraviti nekakve nelogične poteze. Poput diranja otvorenih osigurača s predmetima koje nikako ne bi trebali tamo stavljati. Za mene je ovo čak bilo i ugodno iznenađenje jer našim detektivima nije nitko pomagao osim sami sebi, ali i isto tako ovdje niti nema nekih rješenja koje razbijaju svaku logiku - iako se nalazimo u svijetu kozmičkog horora.
Struktura igre je podijeljena po lokacijama kojima se pristupa na karti grada. Kad se negdje zapne ili se nije pronašlo osobu s kojom se kroz razgovor dobije nova lokacija ili se propustilo nešto napraviti/pokupiti na već dostupnim lokacijama. Ovo drugo je sasvim očekivano, čak i logično stoga je potrebno pamtiti ako se nečemu ne može odmah pristupiti, a kasnije će svakako biti potrebno.
To mi se je pred kraj igre dogodilo jer sam potpuno zaboravio na jedan predmet kojeg nisam mogao odmah staviti u džep. Čak sam i nekoliko puta otišao baš na tu lokaciju, gledam i razmišljam na što nisam kliknuo dok mi nije sinulo kako je ostao jedan ormarić za otvoriti. Odmah mogu napomenuti kako je to moja pogreška, a ne stvar igre ili grafičkog prikaza. Vezući se na to, jedan od simpatičnijih dijelova mi je bio kad Whitman pita Fostera kako će ponijeti ljestve, a on ih samo stavi u džep te odgovori evo kako.
Pohvala za igru ide i na šarolikost lokacija. Arkham ne nudi puno mjesta za posjetiti u gradu, okolici te drugom svijetu, ali svako od njih ima odličnu atmosferu te vizualni dizajn 30-ih godina. Jedna od dražih lokacija mi je bila muzej i pregled svih izložbi te čitanje kratkih priča iza njih. Naime, za saznati nove stvari i informacije potrebno je uvijek gledati u ekran jer nema snimljenog govora. Za današnje vrijeme malo neobično, ali ne mogu reći kako je meni to smetalo. Veći problem mi je bilo što je tekst automatski išao naprijed jer je bilo situacija okretanja glave u krivom trenutku pa promašim što je bilo "izrečeno".
Unatoč tome, The Dark Rites of Arkham je odlična avantura koja mi je ostavljala dojam prizemljenog tona jer se nije pretjerivalo s kozmičkim hororom iako smo zapravo spašavali čitav svijet. Tu je me kraj igre ugodno iznenadio jer nisam očekivao kako ću moći napraviti ono što sam odmah htio zbog Whitmanove osobnosti. Isto tako, ovo nije dugačka igra te bi rekao kako je trajanje taman pogođeno. Kao da je u pitanju interaktivna novela. Fanovima p'n'c žanra bi rekao svaka preporuka, a još ako ste fan Lovecrafta ovo bi vam definitivno trebalo biti na radaru. Nadam se kako će ekipa pripremiti još jedan odlazak u Arkham jer su pokazali razumijevanje materije koju su umotali u zabavan gameplay s "prizemljenim" zagonetkama.
Primjedbe
Objavi komentar