Dojam, dva o igrama

Retro stil - može. Radnja inspirirana Lovecraftom - može. The Dark Rites of Arkham - definitivno može. Ova point'n'click avantura poprilično ugodno me iznenadila prvenstveno kvalitetom radnje jer imam dojam kako su autori veoma dobro upoznati s djelima proizašlim iz Lovecraftovog pera. Upravo je to glavni razlog zašto mi je priča ovdje bila cijelo vrijeme zanimljiva za pratiti te nisam niti jednom dobio dojam kako je nešto bez veze ubačeno. Arkham i njegovu okolicu doživljava se kroz cipele detektiva Jacka Fostera koji je proživio određenu traumu i upoznao ga s drugim svijetom koji se krije iza kulisa Arkhama. Njegova suprotnost mu je dodijeljeni partner detektiv Harvey Whitman koji se uvijek drži pravila struke. Zbog toga mi je njihov međusobni odnos mi je bio sve bolji i bolji kako sam napredovao kroz radnju. Iako su u igri dva lika, s Whitmanom se odigra tek jedan manji dio radnje što mi je bilo iznenađenje jer sam očekivao kako se će izmjenjivati igranje s detektivima. Štov...

  Mechovi, atmosfera Divljeg zapada, a ima čak i dinosaura. Nije recept za uspjeh, ali meni takve kombinacije odgovaraju. Ono što me je zapravo najviše iznenadilo je osjećaj kao da igram kasni PS2 ili rani PS3 naslov. Rekao bih ugodno iznenađenje pogotovo jer iz najava nisam stekao dojam kako će me Bounty Star podsjetit na neka druga vremena iako nema retro elemenata u sebi. Jedan od komentara koje sam pročitao za igru bio je Armored Core s Temua jer kao što sam već rekao, PS2 dojam što uključuje i grafički prikaz. Iako ovdje grafika zbilja ne igra ulogu za dobru zabavu, bitnija mi je bila atmosfera u igri koja je za mene baš dobro pogođena. Ne mogu se nikako požaliti na kombiniranje kaubojske tematike i robota koje sređujemo sa šarolikom opremom. Kako je riječ o akcijskom naslovu, nisam se previše obazirao na radnju niti povezao s glavnim likom. Nije riječ o lošoj radnji, ali sami motivi me nisu povukli dovoljno da bi s punom pozornošću pratio što se sve događa. Ovo vjerojatno zvu...

  Igranje s perspektivom nije ništa neviđeno u svijetu igara, ali je to uvijek mehanika koja može ponuditi zanimljive probleme za riješiti. Kad se u tu kombinaciju ubaci avanturistički stil starih Zelda naslova uz grafički prikaz koji izgleda kao da je ispao s Gameboya, Cassette Boy je odlična igra koja je otvorila 2026. godinu. Znao sam iz gameplay prikaza kako će mi ovakav stil igre sjesti, ali nisam očekivao kako ću na kraju biti toliko oduševljen. Kombinacija Feza i Zelde za mene je odlično izvedena. Ne samo zbog zanimljivih problema na koje se naiđe, a neki od njih su mi zadali dosta upitnika iznad glave, nego tu je još i stil napredovanja koji bi mogao opisati kao stara škola. Naime, ovdje nema mapa, pokazivača zadataka, upitnika iznad likova i sve ostalo što je danas standard u igrama. Nego kad se dođe do zida, treba se samo malo prisjetiti što se moglo promijeniti pa proći okolo po svijetu. Istina, nekoliko puta sam se zapitao što sam promašio pa sam išao sve pregledav...

Jedno od najugodnijih iznenađenja ne samo u listopadu, nego cijele godine pripada igri BALL x PITT. To je naslov koji me je kompletno osvojio u prvim minutama jer sam već znao kako ću hrpu vremena potrošiti igrajući se s kuglicama. Tim više što uopće nisam ni pratio razvoj igre nego sam pogledao trailer po izlasku i pomislio kako bi ovo moglo biti baš zabavno. Štoviše, na kraju je ispalo turbo zabavno. Magija iza ovog gutača vremena krije su u na prvi pogled jednostavnom gameplayu koji malo po malo zapravo otkriva sve svoje slojeve. Od početnog lika koji se ni po čemu ne ističe pa do prve fuzije kuglica i zatim njihovih evolucija, igra malo malo predstavlja nešto novo. Meni je svaki novi element izazivao reakciju u stilu - ovo je predobro. Kad mi igra uspije ostavljati takve dojmove, znam da sam totalno pogodio pravu stvar. Ono što mi je također odlično je podjela na akciju kad se u rupi rješavaju leveli i dio s izgradnjom grada koji traži malo planiranja. Ono bitnije, nisam nikada dob...

Prije nekoliko godina kad sam na Realms Deep prvi put vidio Tokyo Underground Killer, odmah mi je završio na wishlisti. Zatim, ranije ove godine bila je prilika za isprobati demo verziju što nisam propustio i to mi je dalo dodatnu potvrdu kako bi u pitanju mogao biti kvalitetan naslov. Što je na kraju i ispalo točno jer kroz deset misija koliko ih ima u igri, svaka mi je bila dobra te niti jednom nisam imao osjećaj kako neki element ne pripada unutar neonskog obasjanog Tokija. Gledajući suštinu Tokyo Underground Killera, riječ je o akcijskom naslovu u kojemu je glavno oružje katana. Naravno ima i pucanja jer se po razinama mogu pokupiti pištolj, sačma, SMG s time kako ima i malo egzotičnijih stvari poput lutke od koje protivnici eksplodiraju. Samim time nije riječ o čistoj pucačini, no pucanja svakako ima. Ono što je bitnije, akcija s katanom je dobra, kvalitetna i ponajprije zabavna. Nema tu puno poteza koji se mogu izvoditi, ali kad se krene sjeckati protivnike tad naš lik jednostavn...

Što definira zabavnu vožnju? Meni je to dobar vozni model i zabavne staze za voziti, a Horizon Chase 2 ima oboje. Najveće iznenađenje mi je zapravo bilo to što nastavak nema sustava goriva koji je bio u prethodnoj igri. Rekao bi kako je time nestao jedan sloj taktiziranja kad je trebalo birati između skupljanja dodatnog turbo ubrzanja ili razmišljati hoću li imati dovoljno oktana za prijeći ciljnu liniju. Time je fokus stavljen više na čisto utrkivanje što je po meni na kraju ispala dobra odluka iako se je možda izgubio dio izazovnosti. Doduše, to je za mene nadoknađeno kroz time trial izazove od kojih su neki izgledali kao da ih neću nikad završiti ispod najnižeg vremena. Tako da balansa ima između ugodne vožnje i kad se treba malo pomučiti za najbolje vrijeme. Sve to naravno prati kvalitetan osjećaj arkadnog voznog modela koji je rekao bi inspiriran naslovima s arkadnih strojeva. Strukturno, Horizon Chase 2 prati prethodnu igru pa je tako tu opet svjetska turneja koja se vozi kroz os...

Vrsta prijevoznog sredstva mi nije bitna sve dok je igra zabavna, a Wheel World to i jeste. Iako sam pratio novosti vezane uz ovaj naslov, ipak sam sjeo na bicikl bez nekakvih posebnih očekivanja. Na kraju sam poprilično zadovoljan nakon što sam odletio na Mjesec i pokrenuo Veliku promjenu zahvaljujući kosturskoj glavi s kojom se vozam na biciklu. Upravo iza te glave krije se jednostavna i simpatična radnja koja tvori poveznicu između utrka, ali isto tako prezentira i svijet u kojemu bicikli imaju posebno mjesto. Wheel World u sažetom obliku je arkadna vožnja koja je zamotana u ugodan vizualni stil sa zanimljivim kontrastom između tri svijeta. Prvi koji je šaren te kombinira zelenilo i žuta polja, drugi s tamnijim tonovima zbog zagađenja te treći svijet koji je ujedno i kraj igre, ali se odvija na planini sa snježnim pokrovom. Nisu to veliki svjetovi za istraživanje i vožnju što je meni dobra odluka jer nisam imao dojam kako vrijeme provodim vožnjom u prazno. Pronalazio sam tako kutij...